Napisao: Jozo Kovačević, (ožujak 2017. g.)
Subota je. Lijepo proljetno popodne, a sjene okolnog drveća i uraslih imanja, već padaju po putu, praveći tako, već dobrodošlu hladovinu.
U još neolistalom jasenu, ptice se pokušavaju gnijezditi, pa istražujući okolne krošnje traže povoljnu lokaciju za svoje gnijezdo.
I da, stalno veselo cvrkuću i pokušavaju nam staviti do znanja da je još jedno proljeće pred nama... Samo, tamo nas je sve manje, a nekih više nema nikako i neće ih biti!
Gledam uokolo i pomalo ošamućena pogleda tražim ''njegovu'' kuću, ne vjerujući da ga više nema. Dok pogledom pokušavam prepoznavati godinama devastirani, pa opet održavani ovaj dio sela, i na kraju, bez Mijinog prisustva, opet prepušten na milost i nemilost prirodi, kroz glavu mi prolaze stihovi jedne pjesme Duška Trifunovića, koju je on nazvao jednostavno - ''Besmrtna pjesma'':
''...Ako ti jave: umro sam, ne vjeruj!
To ne umijem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo,
Da za mnom ostane nešto
Kao lepršav trag...''
Gledao sam i lijevo i desno, čak i ''gore'', ali nigdje nikoga!
Mislim se, pa do jučer je Mijo hodao ovim putom, uporno održavajući okolne živice ''kulturnima'', kako je znao reći:
''Da ne podivlja. Sramota je da živimo kao u džungli''!
Umro je prošle godine, u smiraj jednog svibanjskog dana, onako, kako je desetak zadnjih, povratničkih godina ''živio'' ovaj naš kraj. Mirno i dostojanstveno.
Iako sam, uživao je u svojoj obnovljenoj kući, odbijajući život u kolektivnom smještaju u Hrvatskoj ili negdje drugdje.
Danas sve ponovno propada, a nemilosrdna priroda polako opet guta Mijino imanje. Nema tko da ga održava, žena mu je davno umrla a djeca su mu raseljena na sve strane, i u selo rijetko svrate. Samo da mu grob obiđu, i opet natrag u bijeli svijet...
Sjećam se kristalno jasno kako je cijelo selo, ali i ovaj sokak i Mijino imanje, nekada izgledalo ogromno i bilo primjerom urednosti, ljepote i bogatstva...
Danas se pitam, da li sam ja to, na istom onom mjestu, kojem smo se svi divili prije dvadesetpet godina? Da nisam pogriješio sokak?
Ali, sve više se uvjeravam da sam na pravom mjestu. Kod Mijine kuće sam, samo kod koje više niti pas ne laje. Nema nikoga!
Vjerno se prisjećam kako mi je njegovo imanje prije izgledalo...
Ustvari, na sam spomen njegovog imena, pred očima mi se mijenjaju tri slike: ona njegovog imanja prije rata, pa slika obnovljenoga, i slika imanja, sada ponovno prepuštenog zubu vremena.
Ona prva 'slika', posebno me se dojmila i još je uvijek vidim:
Mijino imanje, uredno, domaćinski posloženo uz sokak i u dubinu njive, na koju se naslanjala grabova šuma.
Danas, Mije nema. Nema čovjeka koji je sve to 'držao' pod kontrolom.
''Da ne podivlja'',- kako je znao reći.
Istina, nema više ni šume koja je sasječena davnih devedesetih. Simpatično je vidjeti, kako se sada 'otima' trnju i šipražju, a ponegdje se već i zanavlja. Prkosno se ponoseći, nekim rijetko sačuvanim mladim grabom i omanjim hrastom!
O Bože moj, kako sve nestaje ili se nasilno mijenja. I to na ružnije i divlje, a sve što je još ostalo prepoznatljivo, su njive, koje također lagano urastaju u novu šikaru, obrasle trnjem i divljinom.
Nestaju nam ljudi, kao Mijo iz mog sela, čuvari naših nasilno napuštenih ognjišta koji polako umiru. Nestaje i one karakteristične slike naših, nekada bogatih i lijepih sela.
Danas napuštenih i devastiranih, rijetko obnovljenih a još rjeđe naseljenih.
I trava je više žuta nego li zelena, povaljana od dugogodišnjeg ne košenja, pa ja sav sretan gledam u Mijino ozelenjelo dvorište, svjestan da će i ono uskoro biti kao i opisane njive.
U nevjerici razmišljam, kako se i meni koji sam tamo često, sve promijenilo do neprepoznatljivosti.
Opet, što ja znam - možda se i mi 'ovozemaljski miševi' mijenjamo, samo, toga često nismo svjesni, ili jednostavno to ne prihvaćamo pa se i ne možemo vidjeti u tim okvirima.
Kao da više tu ne pripadamo!
Što li?...
Ne tako davno, na moje čuđenje njegovoj upornosti i samotnom životu ''tamo'', Mijo mi je uz kavu i rakiju pričao:
- ''E moj prijatelju, dvoumio sam se ja kada sam odlučivao vratiti se ili ne. Itekako sam se dvoumio, čak skoro i odustao.
Djeca su me odgovarala, spremna plaćati mi smještaj kakav hoću, po izboru.
Ali kada sam jedne nedjelje došao ovamo u selo, i kada sam izvadio iz džepa cigare i malu ploskicu rakije, sjeo sam na prag kuće, zapalio i otpio gutljaj rakije. Osjećao sam se jako, čak snažno. Iako sam visinom i 'kilama' golem, bolešljiv sam ove godine izbjeglištva, a opet...
Gledam ja u prilično sačuvane ruševine i mislim se, pa to je MOJE, toga mira i moga zadovoljstva nema nigdje. Sve ću to obnoviti, mislim se dok upijam to svjetlo koje se probija kroz krošnju oraha i koje se poput malih iglica zabada u moje tijelo, u moje oči, i u moju dušu.
Eto, vjeruj mi, to je presudilo. Ta nedjeljna cigara i malo rakije na kućnom pragu.''
Dok ga se sada prisjećam i slušam eho njegovih riječi, gledam u pravcu njegove duge bašče u čijem dnu je nekada bila kajsija sa najljepšim cvjetovima u selu! A bome, i najslađim plodovima koje smo kradom brali.
Pomislih, kako me je toga i sada sram i da se, iako Mije više nema, ne ponosim s tim dječjim marifetlucima.
Sa sjetom se sjećam, kako joj nekim čudom niti zimi ne otpadne sav list sa grana na koje se nakupi snijeg i čuva ga do proljeća. Pomislih, možda i nije čudno ako znam da ju je Mijo uvijek gotivio! On je sa voćem znao kao nitko!...
A ljeti!
E tada je najljepša.
Onda, kada još uvijek nezreli žuto-zeleni plodovi prkose dječjim pogledima i koji svojom bojom unose nemir u okolni prirodni sklad.
A ispod nje, zeleni, pokošeni travnjak. Kao kakvo nogometno igralište!
Znao je Mijo baš sve. I kako orezati i zaštititi voće, kako održavati međe i posebno 'živu ogradu'. Imao je i snage i volje održavati poveliki travnjak koji se pružao, onako drsko, sve do druge, susjedne bašče.
Vješto je on, baratao i ručnom kosom, ali i trimerom i frezom i svojim ''fergusonom''....
Uz domaćinsku volju imao je i znanja i alata, i zato je sve izgledalo kao nigdje i niti kod koga u selu!
Zbog svega toga čim se vratio, nabavio je i frezu i kosilicu. I trimer ali i motorku za međe, da više ne sječe sa škarama.
I bilo je sve, skoro kao i prije.
Pokošeno, očišćeno i uredno.
Sve dok ga ne nađoše mrtvog na podu, sklupčanog pored peći.
Pomislih kako mu nisam bio na sahrani, i red je zapaliti mu barem svijeću, u nadi da će njen plamen puno toga reći. I o njemu ali i o meni!
Počivaj u miru, prijatelju.
U još neolistalom jasenu, ptice se pokušavaju gnijezditi, pa istražujući okolne krošnje traže povoljnu lokaciju za svoje gnijezdo.
I da, stalno veselo cvrkuću i pokušavaju nam staviti do znanja da je još jedno proljeće pred nama... Samo, tamo nas je sve manje, a nekih više nema nikako i neće ih biti!
Gledam uokolo i pomalo ošamućena pogleda tražim ''njegovu'' kuću, ne vjerujući da ga više nema. Dok pogledom pokušavam prepoznavati godinama devastirani, pa opet održavani ovaj dio sela, i na kraju, bez Mijinog prisustva, opet prepušten na milost i nemilost prirodi, kroz glavu mi prolaze stihovi jedne pjesme Duška Trifunovića, koju je on nazvao jednostavno - ''Besmrtna pjesma'':
''...Ako ti jave: umro sam, ne vjeruj!
To ne umijem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo,
Da za mnom ostane nešto
Kao lepršav trag...''
Gledao sam i lijevo i desno, čak i ''gore'', ali nigdje nikoga!
Mislim se, pa do jučer je Mijo hodao ovim putom, uporno održavajući okolne živice ''kulturnima'', kako je znao reći:
''Da ne podivlja. Sramota je da živimo kao u džungli''!
Umro je prošle godine, u smiraj jednog svibanjskog dana, onako, kako je desetak zadnjih, povratničkih godina ''živio'' ovaj naš kraj. Mirno i dostojanstveno.
Iako sam, uživao je u svojoj obnovljenoj kući, odbijajući život u kolektivnom smještaju u Hrvatskoj ili negdje drugdje.
Danas sve ponovno propada, a nemilosrdna priroda polako opet guta Mijino imanje. Nema tko da ga održava, žena mu je davno umrla a djeca su mu raseljena na sve strane, i u selo rijetko svrate. Samo da mu grob obiđu, i opet natrag u bijeli svijet...
Sjećam se kristalno jasno kako je cijelo selo, ali i ovaj sokak i Mijino imanje, nekada izgledalo ogromno i bilo primjerom urednosti, ljepote i bogatstva...
Danas se pitam, da li sam ja to, na istom onom mjestu, kojem smo se svi divili prije dvadesetpet godina? Da nisam pogriješio sokak?
Ali, sve više se uvjeravam da sam na pravom mjestu. Kod Mijine kuće sam, samo kod koje više niti pas ne laje. Nema nikoga!
Vjerno se prisjećam kako mi je njegovo imanje prije izgledalo...
Ustvari, na sam spomen njegovog imena, pred očima mi se mijenjaju tri slike: ona njegovog imanja prije rata, pa slika obnovljenoga, i slika imanja, sada ponovno prepuštenog zubu vremena.
Ona prva 'slika', posebno me se dojmila i još je uvijek vidim:
Mijino imanje, uredno, domaćinski posloženo uz sokak i u dubinu njive, na koju se naslanjala grabova šuma.
Danas, Mije nema. Nema čovjeka koji je sve to 'držao' pod kontrolom.
''Da ne podivlja'',- kako je znao reći.
Istina, nema više ni šume koja je sasječena davnih devedesetih. Simpatično je vidjeti, kako se sada 'otima' trnju i šipražju, a ponegdje se već i zanavlja. Prkosno se ponoseći, nekim rijetko sačuvanim mladim grabom i omanjim hrastom!
O Bože moj, kako sve nestaje ili se nasilno mijenja. I to na ružnije i divlje, a sve što je još ostalo prepoznatljivo, su njive, koje također lagano urastaju u novu šikaru, obrasle trnjem i divljinom.
Nestaju nam ljudi, kao Mijo iz mog sela, čuvari naših nasilno napuštenih ognjišta koji polako umiru. Nestaje i one karakteristične slike naših, nekada bogatih i lijepih sela.
Danas napuštenih i devastiranih, rijetko obnovljenih a još rjeđe naseljenih.
I trava je više žuta nego li zelena, povaljana od dugogodišnjeg ne košenja, pa ja sav sretan gledam u Mijino ozelenjelo dvorište, svjestan da će i ono uskoro biti kao i opisane njive.
U nevjerici razmišljam, kako se i meni koji sam tamo često, sve promijenilo do neprepoznatljivosti.
Opet, što ja znam - možda se i mi 'ovozemaljski miševi' mijenjamo, samo, toga često nismo svjesni, ili jednostavno to ne prihvaćamo pa se i ne možemo vidjeti u tim okvirima.
Kao da više tu ne pripadamo!
Što li?...
Ne tako davno, na moje čuđenje njegovoj upornosti i samotnom životu ''tamo'', Mijo mi je uz kavu i rakiju pričao:
- ''E moj prijatelju, dvoumio sam se ja kada sam odlučivao vratiti se ili ne. Itekako sam se dvoumio, čak skoro i odustao.
Djeca su me odgovarala, spremna plaćati mi smještaj kakav hoću, po izboru.
Ali kada sam jedne nedjelje došao ovamo u selo, i kada sam izvadio iz džepa cigare i malu ploskicu rakije, sjeo sam na prag kuće, zapalio i otpio gutljaj rakije. Osjećao sam se jako, čak snažno. Iako sam visinom i 'kilama' golem, bolešljiv sam ove godine izbjeglištva, a opet...
Gledam ja u prilično sačuvane ruševine i mislim se, pa to je MOJE, toga mira i moga zadovoljstva nema nigdje. Sve ću to obnoviti, mislim se dok upijam to svjetlo koje se probija kroz krošnju oraha i koje se poput malih iglica zabada u moje tijelo, u moje oči, i u moju dušu.
Eto, vjeruj mi, to je presudilo. Ta nedjeljna cigara i malo rakije na kućnom pragu.''
Dok ga se sada prisjećam i slušam eho njegovih riječi, gledam u pravcu njegove duge bašče u čijem dnu je nekada bila kajsija sa najljepšim cvjetovima u selu! A bome, i najslađim plodovima koje smo kradom brali.
Pomislih, kako me je toga i sada sram i da se, iako Mije više nema, ne ponosim s tim dječjim marifetlucima.
Sa sjetom se sjećam, kako joj nekim čudom niti zimi ne otpadne sav list sa grana na koje se nakupi snijeg i čuva ga do proljeća. Pomislih, možda i nije čudno ako znam da ju je Mijo uvijek gotivio! On je sa voćem znao kao nitko!...
A ljeti!
E tada je najljepša.
Onda, kada još uvijek nezreli žuto-zeleni plodovi prkose dječjim pogledima i koji svojom bojom unose nemir u okolni prirodni sklad.
A ispod nje, zeleni, pokošeni travnjak. Kao kakvo nogometno igralište!
Znao je Mijo baš sve. I kako orezati i zaštititi voće, kako održavati međe i posebno 'živu ogradu'. Imao je i snage i volje održavati poveliki travnjak koji se pružao, onako drsko, sve do druge, susjedne bašče.
Vješto je on, baratao i ručnom kosom, ali i trimerom i frezom i svojim ''fergusonom''....
Uz domaćinsku volju imao je i znanja i alata, i zato je sve izgledalo kao nigdje i niti kod koga u selu!
Zbog svega toga čim se vratio, nabavio je i frezu i kosilicu. I trimer ali i motorku za međe, da više ne sječe sa škarama.
I bilo je sve, skoro kao i prije.
Pokošeno, očišćeno i uredno.
Sve dok ga ne nađoše mrtvog na podu, sklupčanog pored peći.
Pomislih kako mu nisam bio na sahrani, i red je zapaliti mu barem svijeću, u nadi da će njen plamen puno toga reći. I o njemu ali i o meni!
Počivaj u miru, prijatelju.
Nema komentara:
Objavi komentar