četvrtak, 19. listopada 2017.

SAHRANJEN JE vlč. ANTO STJEPIĆ!


U utorak, 17. listopada 2017. godine, na mjesnom groblju Samovac-Ljubače u župi Morančani, sahranjen je vlč. Anto STIJEPIĆ,
Euharistiji i sahrani, uz mnoštvo svećenika, rodbinu i prijatelje, te osobno kardinala Vinka Puljića i pomoć. biskupa Peru Sudara, prisustvovali su i naši župljani, koji su se okupili da odaju zadnju počast i izraze zahvalnost za sve što je vlč. Stijepić napravio u našem selu, službujući prije, a posebno poslije rata. 

O liku i djelu, pokojnog Ante govorio je kardinal V. Puljić, dok se vlč. Mato Janjić oprostio u ime cijele Antine generacije koja je zajedno krčila put ka svećeničkom zvanju, i koja je još aktivna na području Nadbiskupije, ali i šire.
Iz naše župe prisustvovalo je petnaestak župljana (bivših i sadašnjih), a  riječi zahvale za sve što je za svog boravka u našoj župi napravio, uputio je prof. Božo Odobašić čiji tekst se nalazi u privitku ovog dijela teksta.


Sahranjen je uz grob bivšeg novoseljanskog župnika, svoga strica vlč. Jakova Kovačevića koji je boravio i radio u Novom Selu od 1957-1991. godine.









In memoriam
ANTO  STJEPIĆ
Svećenik (25. 10. 1949. – 16. 10. 2017)
Naš dragi svećenik Anto Stjepić od kojega se danas ovdje u njegovim rodnim Morančanima opraštamo od svojih 43 godine svećeništva 25 godina proveo je u župi Novo Selo /Bos. Brod. Zato u ime 6 svećenika rodom iz Novog Sela i župljana župe Novo Selo izražavam sućut Antinom bratu Slavku i rodbini s nekoliko oproštajnih riječi.
Braćo i sestre, svaka smrt pogotovo voljene osobe upućuje automatski i na njezin život. Jučerašnja vijest o Antinoj smrti vratila nas je Antinom životu. Anto je već kao dječak i sjemeništarac provodio većinu svoga prazničkog vremena kod svoga strica (adže) svećenika i našeg drugog župnika Jakova Kovačevića. Kako je Anto od djetinjstva bio jednostavan, radin, pobožan i društven suživio se s mladima u mjestu i bio prihvaćen i voljen od mladih u župi i cijelom kraju. Sudjelovao je na Misama i u pobožnim slavljima. Radio je sam i s mladima oko župnih poslova. Igrao je nogomet i u mjesnom klubu Ukrina od prvih dana a potom i kao mladi svećenik. A znalo se igra parok; ne smije se čuti ružna riječ. Družio se kao sjemeništarac sa sjemeništarcima i bogoslovima iz župe. Bio je kao jedan od nas, novoseljanin, i cijeli život volio je Novo Selo i vjernike koje je kroz 25 godina svoga svećeništva kao župni vikar i u dva navrata kao župnik služio. Volio je svoga adžu /strica Jakova i u bolesti za njega skrbio sve do njegove smrti. Iako je on ustvari već tada vodio i župu titulu župnika svoga strica je poštivao do njegove smrti a potom sam kao novoimenovani župnik vodio župu kroz 15 godina prije rata. Njegova blaga narav, ozbiljnost i uzornost u vršenju župničkih obveza, zauzetost za obnovu crkve i crkvene imovine, groblja, kapelica u župi, ostat će u trajnoj uspomeni svih Novoseljana. Pred rat premješten je u župu Čardak gdje doživljava sudbinu i sve posljedice rata. Imao je istančan osjećaj za prognanike za koje je po želji Nadbiskupa radio da bi se ponovno 2000.g. vratio u Novo Selo za župnika da okupi raspršene i obnovi porušeno. Od više svećenika koji su u Novom Selu bili Anto će ostati među trojicom velikih koji su opečatili župu i cijelo mjesto. Prvi župnik Juraj Majetić, drugi njegov stric (adža) Jakov Kovačević koji je u župi djelovao 35 godina. I što su oni i duhovno i materijalno u župi izgradili sve je to zadnji rat do temelja srušio. A ljubav voljenog nam župnika Ante Stjepića prema Novom Selu i njegovim žiteljima iz temelja je opet obnovila. Zahvaljujući njemu sagrađena je nova crkva, obnovljena i proširena župna kuća, crkvene zgrade, župna dvorana, ograde, iznova obnovljeno groblje s novom kapelicom itd. No, iznad svega Anto je kao duhovan svećenik obavljajući svoje svećeničke dužnosti revno i pobožno obnavljao duh vjere u puku, hranio nadu u providnost Božju i bolju budućnost.  Anti su kao svom svećeniku, kao ocu, župniku i dušobrižniku, kao dragom prijatelju svi dolazili. Za svako ga je imao lijepu i utješnu riječ. Uvijek se radovao kao i njego stric Jakov kada bi ga svećenici, bogoslovi i sjemeništarci obilazili. Sve nas je rado imao oko sebe. Njegovu ljubav prema Bogu i puku svi su skoro opipljivo doživljavali. Za proslavu 100. g. župe 2011. započeo si velike pripreme a onda iznenada 2009. premješten da i u Par Selu uzdigneš vjeru i nadu novih župljana. Dragi naš Anto, dragi naš voljeni župniče,  mi smo ti neizmjerno za sve što si za nam činio neizmjerno zahvalni.
Nikica Čabraja iz Australije izražava sućut obitelji i piše: „Neka našeg Antu sada dobri Bog primi u svoj vječni mir! Bio je dobar kolega, prijatelj i svećenik“. Jozo Čabraja iz Njemačke piše: „žao mi je što ne mogu doći na sahranu, i sam sam bolesnik, ali izrazi sućut rodbini i neka znaju da smo mi ponosni što smo imali takova dragog i dobrog župnika i prijatelja“.
Dragi naš Anto znao si da je život putovanje prema vječnosti. Tu vječnost u nama od našeg krštenja gradi u svojoj Crkvi sam Isus Krist kojem si povjerovao i kojem si kao svećenik svoj život kao žrtvu poklonio. Bio si uzoran i revan svećenik. Sigurni smo da te je  sam Isus danas zagrlio i svojoj uskrsloj slavi pridružio. Njegova je riječ, koju ti je On u smrtnoj muci uputio: „valjaš slugo, dobri i vjerni, … uđi u radost gospodara svoga“ (Mt 25, 21), i za nas je vječna i utješna. Neka ti je naš voljeni Anto i župniče u Bogu pokoj vječni. Amen.
Božo Odobašić, prof. u m.


 (dostavio prof. B.Odobašić)


                       Toga 17. listopada 2017., oprostili smo se zauvijek od našeg Ante, a ne tako davno, 22.03.2009. godine, ispratili smo ga iz našeg Novog Sela privremeno, vjerujući da će nam opet jednom doći u našu župu i dijeliti s nama sudbinu i napore obnove sela.
U nastavku prilažem nekoliko fotografija koje svjedoče o njegovom boravku sa nama, te našem oproštaju s njim, kojom prilikom sam mu ispred župljana osobno uputio riječi zahvale. I taj tekst prilažem na kraju ovog posta. 


14.12.2008. za vrijeme šahovskog turnira  u N.Selu,  ''Božić 2008''

22.03.2009. oproštaj prilikom odlaska na novu dužnost.


22.03.2009. prilikom oproštaja sa svojim župljanima


                 POČIVAJ U MIRU, DRAGI NAŠ ANTO!

ponedjeljak, 25. rujna 2017.

NOVO SELO, G.MOČILA, SIJEKOVAC...

Snimljeno 24.09.2017. godine u Novom Selu, Gornjim Močilima i Sijekovcu!

Novo Selo:

 










Gornja Močila:






Sijekovac:





utorak, 19. rujna 2017.

''BEZ NASLOVA''

          Dok je pokušavala sročiti i napisati nekoliko riječi u telegram sućuti  obitelji iznenada preminulog rođaka Zorana Bilića, Helena je dobila inspiracju i napisala dirljiv tekst, koji u cijelosti prenosim.
               
Napisala: Helena Mostarkić-Gobbo.



                                                         BEZ NASLOVA

Ponedjeljak ujutro. Ničim poseban. Nisam baš nešto posebno dobro spavala, ustala se u 5.30 i pripremila za odlazak na posao. Čekam da se Sven vrati iz svoje noćne smjene. Ipak... ima nešto posebno u ovom jutru. Moram poslati brzojav. Cijelu subotu i nedjelju sam razbijala glavu što napisati i kako. Da ne bude patetično, ali da ne bude ni hladno. Da bude dovoljno kratko, jer zamišljam da u tim trenucima ljudi vjerojatno pročitaju samo nekoliko riječi i to je to. Valjda će mi sinuti na licu mjesta, dok budem ispunjavala obrazac.

„Ti si već spremna za izaći?“ – upita me Sven, jer sam već stajala na hodniku, puno prije nego sam inače izlazila iz stana.
„Da. Idem u poštu poslati brzojav“ – odgovorim kratko i žurno. „Neću poslije nastave, ionako mi je usput i želim to napraviti sada, odmah.“
„Ma, u redu, samo sam mislio da sada ne žuriš...“
„Ne, ne, odmah idem“ – nepokolebljivo kažem, pozdravim i izjurim.

Hodala sam prema zgradi pošte kao da čitav vikend nisam imala zraka u prsima. Na neki način i nisam. Počela su jako hladna jutra; prava jesen je stigla, s onim neumoljivim kišama koje se čine da će padati zauvijek. „Zauvijek? Moram napisati tu riječ u brzojavu. Jer... otišao je zauvijek. Ali, trebam je u nekoj utješnoj verziji. I za sebe i za one koji će ga čitati.“
Vjetar mi je šibao lice, a kiša se zavlačila ispod kišobrana dok sam, hodajući s tim mislima, već bila ispred pošte.

„Dobro jutro. Trebala bih poslati brzojav.“
„U redu, ispunite ovaj obrazac.“

Pišem adresu. (Pritom se pitam zašto je do prije dva dana nisam ni znala, nego sam uvijek slala sms poruke za rođendane, blagdane... mada, barem znam da sam ih uvijek slala...) Stižem na dio „UNESITE SADRŽAJ TEKSTA:“.
Uz duboki udah napišem prvu stvar koja mi je došla, onako spontano:

„Zoran – zauvijek u srcu. Nensi s obitelji.“

Pružim papir gospođi na šalteru.
„Za koju prigodu je brzojav?“
„Za... za smrtni slučaj“ – kažem ja nekako ispod glasa. (Istina, prehlada me držala danima, nisam uopće mogla pričati, ali sad mi je jedva glas izlazio iz grla.)
Pokaže mi nekoliko obrazaca i odaberem neki sa svijećama. Taj mi se činio najmirniji. Najprikladniji za njega.

Krenem prema školi i pomislim da je neprihvatljivo da nečiji život svedemo na jedan brzojav. Jednu rečenicu? Nikako.

Tjedan dana se u meni slažu riječi i rečenice, misli i emocije me obuhvaćaju u prvom slobodnom trenutku i ne mogu ih sabrati.

Te prošle subote na telefonu s Bekijem prisjetila sam se kako je Zoki, iako Brođanin, zapravo rođen u „našem“ Selu, kako je kao klinac tamo zapalio sijeno (za koje nikad nije dobio batine, jer ga je pokojni „dićo“ obranio), kako sam baš s njim i ujkom prvi put nakon otvaranja mosta između dva Broda otišla na djedov grob i gledala ga kako plače kao malo dijete (što je uvijek, zapravo, u duši i bio), kako mi je poslije u autu pokazivao CD Abbe i ostalih koje je obožavao slušati, kako je prvi i jedini čitao i uredno pisao lektire koje su poslije njega godinama svi jednako uredno prepisivali, kako je obožavao Tinu Turner i po njoj nazvao jednu od kćeri, kako sam zaspala kao klinka s nekoliko godina (negdje sredinom osamdesetih) na njegovoj svadbi (iako mi je bilo prelijepo, ali nisam mogla više izdržati), kako sam pomislila kako je Zrinka baš prava cura za njega kad sam je vidjela na nekoj maloj fotografiji koju mi je pokazao prije svog vjenčanja, kako im je izgledao stan na Sajmištu (iako sam imala samo godinu i pol, ali se sjećam i onog starog tepiha) a i kako su me poslije svi čuvali u stanu na Slavoniji II... i kako će mi nedostajati da mi odgovori na poruku „Hvala, Nensi, svako dobro tvojoj obitelji i izljubi malu švrćicu.“ .

Dragi Zoki, kako razmišljam, sve više mi se čini da te nikad nisam vidjela ozbiljnog ili ljutog. Zbilja. Uvijek si imao osmijeh i blag izraz lica. A i kako bi mogao izgledati netko tko je uvijek drugima želio samo dobro? Znaš da jednostavno nisam mogla zaustaviti se na sadržaju jednog brzojava. Što ćeš... ostala sam rodbinsko piskaralo. S mnogima se nisam stigla oprostiti, pa ni s tobom, ali kad riječi kod mene krenu, onda krenu u potocima. Nadam se, i zaista vjerujem, da si na nekom sretnome mjestu, jer čovjek poput tebe ne zaslužuje ništa manje od vječne sreće.
A kod mene ćeš biti baš kao što stoji u brzojavu „ ... zauvijek u srcu.“ .


nedjelja, 27. kolovoza 2017.

STAZAMA ZAVIČAJA

              Iako je tek 26. kolovoza, boje prirode na veliko ukazuju na skorašnju jesen. 
Suša,  (donedavno sparno) toplo, čak vruće vrijeme dodatno ''bojaju'' okolinu, bojama skore jeseni, pa sve nekako izgleda neobično, bez one svakogodišnje, vesele i neponovljive zavičajne prirode. 
Zadnjeg vikenda kolovoza iskoristio sam priliku i od Slavonskog Broda, preko D.Močila, Kričanova, Donjih i Gornjih Koliba, Zborišta  i na kraju do rodnog N.Sela, napravio nekoliko usputnih, jutarnjih fotografija.
Posebno podsjećam sve Novoseljane, bez obzira gdje trenutno žive, ako već do sada nisu uplatili godišnji prilog za održavanje našeg groblja, da to čim prije obave, jer groblje je primjereno održavano iako imamo problema sa plaćanjem toga troška:

Iz Novog Sela:













Iz Slav.Brod:



  


Iz Donjih Močila (Greda):





  Iz Kričanova:     



   

Iz Donjih i Gornjih Koliba:




                
Iz Zborišta: